Kad me već pitaš šta je ćejf hajde onda da ti kažem:

Ćejf ti je, bolan ne bio, kad si ovdje i sada, ma gdje bio, i kad umiješ da uživaš u svakom dahu, zalogaju, srku, u riječi koju izgovoriš i misli koju misliš, pjesmi koju slušaš, sa samim sobom, sa jaranima, sa hanumom, sa nekim kog znaš u dušu, a i on tebe. Ne može to sa svakim. Jok!

Prije su ti naši stari znali sjest pored kakve vode, il ispod kakvog drveta i sahatima bi ćejfili, ispraznili bi glavu od misli, zagledali bi se negdje u daljine ili bi sjedili s hanumom ili s jaranom uz kahvu i cigaru, a ne progovore ni riječi. Samo šute i ćejfe.

Miline i meraka.

– Pa to je, Hadzibeže kao meditacija. To je sad moderno.

– Ne znam ja kako se to sad zove, al’ to su naši radili od pamtivjeka, a sad i ne znaju šta je to neg lupaju baš ko ti sad.

(Hadžibeg)